Fima
  Naslovna Trading monitor eTrade i inoTrade mojaFIMA O nama Usluge Podrška Kontakti  
Podrška

R


Radni kapitala (Working capital)
Razlika između kratkoročne imovine i kratkoročnih obveza.

Raspon (Range) je razlika između najveće i najmanje veličine u određenom skupu podataka.

Realni BDP po glavi stanovnika (Real GDP per person): Realni BDP podijeljen s populacijom.

Recesija
(engl. recession) su povremena usporavanja u privrednoj aktivnosti neke zemlje praćena istovremenim pogoršanjima opće ekonomske klime (npr. pad realnog dohotka, porast nezaposlenosti, nizak stupanj iskorištenosti proizvodnih kapaciteta i sl.). Recesija je manje duboka i manje ozbiljna od depresije. Ponavlja se u razdobljima od po nekoliko godina, uobičajeno započinje u jednoj zemlji i treba joj određen broj mjeseci, odnosno kvartala da se preseli u druge.

Redovne dionice
su dionice koje njihovom vlasniku daju:
  • Pravo glasa na glavnoj skupštini društva – odnosi se na pravo glasa o pitanjima upravljanja društvom (izmjene i dopune statuta i drugih općih akata društva, izbor ovlaštenih direktora, članova Uprave i Nadzornog odbora, uvid u financijske izvještaje, raspodjela poslovnog rezultata društva, itd.).
  • Pravo na isplatu dijela dobiti društva (dividende) iz ostvarenog poslovnog rezultata – odluku donosi Uprava, a izglasava se na glavnoj skupštini društva.
  • Pravo na isplatu dijela ostatka likvidacijske odnosno stečajne mase društva – u slučaju likvidacije dioničkog društva, vlasnicima redovnih dionica pripast će ostatak likvidacijske mase prikupljene prodajom društva odnosno prodajom njegove imovine nakon što se namire svi troškovi likvidacije, sva potraživanja vjerovnika i države kao i potraživanja povlaštenih vlasnika.
  • Pravo prvokupnje- statutom društva određeno je da se svakom postojećem dioničaru, kod novog izdanja dodatne količine dionica, garantira pravo prvenstva kupnje novoizdanih dionica, proporcionalno broju dionica koje posjeduju.
  • Ostala prava: pravo prodaje dionica neovisno o dioničkom društvu, limitirana odgovornost vlasnika dionica za dugove dioničkog društva u visini iznosa uplaćenog u dioničku glavnicu, pravo primitka periodičnih izvještaja o poslovanju društva te pravo uvida i kontrole poslovnih knjiga dioničkog društva

REGOS Središnji registar osiguranika (REGOS) ustanova je osnovana Uredbom Vlade Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 101/99), s ciljem tehničke podrške II. stupu mirovinskog osiguranja.

ROA (Return on Asset, Prinos na imovinu) je koeficijent profitabilnosti koji se računa na način da se neto dobit podijeli sa prosiječnom ukupnom imovinom. Pokazuje neto zaradu generiranu po jedinici uloženoj u ukupnu imovinu.

ROE (Return on Equity, Prinos od kapitala) je
koeficijent profitabilnosti koji se računa na način da se neto dobit podijeli sa prosiječnim kapitalom. Pokazuje neto zaradu generiranu po jedinici uloženog kapitala.

Razmjena (engl. exchange, njem. Tausch, Warenumtausch) je aranžman u kojem dvije osobe (ili organizacije) međusobno transferiraju vlasništvo. Razmjena može biti roba za robu ili roba za novac (robno-novčana razmjena). Razmjena se može vršiti i novac za novac (novčana ili valutna razmjena). Međunarodna razmjena obuhvaća ukupnost međunarodnih aranžmana koje transferiraju robu, usluge i kapital između pojedinih zemalja.

Rashod (engl. expenses, njem. Ausgaben, Aufwendungen) je suprotno prihodima, označava davanja u novcu i robi za nastale obveze. To su sve vrste troškova izazvane poslovanjem pravnih i fizičkih subjekata. Termin rashodi pojavljuje se prije svega u knjigovodstvu kao komponenta suprotstavljena prihodu u sklopu bilance uspjeha. S obzirom na namjenu rashodi se dijele na poslovne, izvanredne te rashode financiranja.
Pod poslovnim ili redovnim rashodima podrazumijevaju se troškovi nastali stjecanjem redovnih prihoda, odnosno izazvani osnovnom djelatnošću subjekata (primjerice, materijalni troškovi i amortizacija, nematerijalni troškovi i sl.). Uz redovne, nerijetko se javljaju i izvanredni rashodi. Svojstveno im je da njihovim nastankom ne nastaje neminovno prihod. Bilancom uspjeha izvanredni se rashodi raščlanjuju na izvanredne materijalne i nematerijalne rashode. Rashodi financiranja obuhvaćaju troškove financiranja. Tu spadaju aktivne kamate (negativne i zatezne i sl.).

Ramburs (engl. reinbursement, njem. Zurückerstattung, Zurückzahlung) je naknada za troškove usluga obavljenih za račun treće osobe. Kada po ovlaštenju akreditivne banke neka banka isplati korisniku akreditiva, rambursira se od akreditivne banke ili neke druge banke po njenom nalogu.
Rambursni kredit označava korištenje akceptnog kredita za plaćanje robnog duga u nekoj prekomorskoj zemlji. U tom slučaju se pomorski konosman za otpremljenu robu indosira na banku koja akceptira mjenice tako da joj roba na putu služi za osiguranje preuzete obveze po prihvaćenoj mjenici. Ovaj se kredit može koristiti za različite vrste kupoprodaja u međunarodnoj razmjeni.

Rial (YER) je novčana jedinica Jemena, dijeli se na 100 filsa.

Rizičnost zemlje (engl. country risk) je rizik obavlja poslova transakcija s određenom zemljom ili u njoj zbog nestabilnog ekonomskog, političkog ili socijalnog sustava. Procjenjuje se na temelju niza faktora. Najvažniji su ekonomska, politička i socijalna stabilnost.
Ekonomska stabilnost odnosi se na stupanj uspješnosti gospodarstva i tendenciju da takvo ostane, promatran kroz stupanj inflacije, platnu bilancu, javni i privatni dug, stabilnost monetarnog sustava, kamatnu stopu i dr. Politička stabilnost je vezana uz stabilnost vlade, ratove, pobune, jake oporbene stranke, jake sindikate i dr. Socijalna stabilnost uzima u obzir pravni sustav, obrazovnu razinu, kulturu, socijalni sustav i dr. Većina kompanija prije poslovnog ulaska u neku zemlju ili područje analizira stupanj rizika.

Renta (engl. rent, njem. Rente) je prihod ili dohodak koji netko ostvaruje na temelju već prije izvršene uplate (novčani kapital, vrijednosni papiri i sl.) ili što ima vlasništvo na nekretninama (zemljište, zgrade i sl.) ili iz naslijeđa, ali u svakom slučaju bez vlastitog rada.
U gospodarskoj se praksi najčešće ovaj izraz upotrebljava za dohodak dobiven od zemlje, a u običnom govoru za dohodak ostvaren iznajmljivanjem, zakupom, ustupanjem kapitala na određeno vrijeme i sl.

Remitent (engl. payee, njem. Remittent, Zahlungsempfänger) je osoba koju je izdatnik (trasant) mjenice ili čeka označio na samoj ispravi kao prvog korisnika, odnosno onoga kojem se ili po čijoj se naredbi ima isplatiti mjesečna ili čekovna svota.
U trasiranju mjenice poimenično označavanje remitenta bitan je element, jer ona ne može glasiti na donosioca (drugačije je u anglosaksonskom pravu). Za ček takva oznaka nije neophodna jer ona može glasiti na donosioca.
Ovlaštenje remitenta može biti dvojako i obično se izražava klauzulom: “platite XY-u ili po njegovoj naredbi” odnosno “platite XY-u, ali ne po njegovoj naredbi”. Prvom klauzulom daje mu se pravo prenošenja isprave, a drugom takvo mu se pravo oduzima.

Remanencija troškova (engl. cost remanence, cost retentivity, njem. Kostenremanenz) je pojava kad granični prinos opada brže nego što opadaju granični troškovi, posljedica čega je rast prosječnih troškova proizvodnje. Remanencija tako implicira nastajanje efekata opadajućih prinosa, jer se količina svih proizvodnih faktora uloženih u proizvodni proces ne može smanjivati istim tempom i u istom razmjeru kao i obujam proizvodnje.
Razlog je ovoj pojavi najprije u tome da opadanjem obujma proizvodnje ne dolazi do opadanja fiksnih troškova, jer oni i ne zavise od obujma već od trajanja (troškovi pripravnosti, vremenski troškovi), a zatim u takvoj situaciji neki drugi troškovi poprimaju karakter fiksnosti (plaće radnika, posebno režijskih, te dobar dio općih troškova). Stoga tvrtka u situaciji smanjivanja proizvodnje treba poduzeti odgovarajuće korake i glede adekvatnog smanjenja troškova prema smanjenju obujma proizvodnje, što će ponajviše zavisiti od toga da li do smanjenja proizvodnje dolazi na kratki ili na dugi rok. Na kratki rok nije ekonomski isplativo smanjivati pripravnost tvrtke, a na dugi rok će to vjerojatno biti.

Rekapitalizacija (engl. recapitalization, njem. Neukapitalisierung) je dobrovoljno preoblikovanje vlasničke glavnice poduzeća. To obuhvaća preoblikovanje broja i nominalne vrijednosti glavnih običnih dionica, vrijednosti zadržanog dobitka i različitih rezervi poduzeća.
Osim mijenjanja broja i nominalne vrijednosti običnih dionica, rekapitalizacija podrazumijeva i njihovu reklasifikaciju (eliminacija ili uvođenje više klasa običnih dionica). Na teret formiranog dobitka ili zadržanih rezervi vlasnicima se glavnih običnih dionica mogu emitirati bonusne dionice, i to prema relativnom udjelu vlasnika u ukupnom broju običnih glavnih dionica. Pojam rekapitalizacije podrazumijeva i emisiju dividendnih dionica, te dijeljenje dionica.

REIT (engl. real estate investment trust) je vrsta zatvorenog investicijskog fonda (kompanije) koji prikuplja novčana sredstva prodajom udjela i plasira ih u nekretnine i slične svrhe. Omogućava malim investitorima sudjelovanje s malim minimalnim ulozima.
Ulažu u nekretnine, u imovinu koja donosi dobit, bave se leasingom, financiraju građevinske tvrtke i sl. Investitorima prosljeđuju stečenu dobit, najamninu od iznajmljenih nekretnina, kamate na zajmove. Fondom upravljaju profesionalni menedžeri čija je prvenstvena briga strukturiranje odgovarajućeg portfelja.
Equity REIT ulaže u imovinu, a hipotekarni REIT u hipoteke i zajmove za izgradnju. Udjeli ovog fonda prodaju se na burzama. Zbog oscilacija kamatnih stopa i cijena nekretnina mnogi su REIT imali u SAD problema ili su čak likvidirani, pa danas nemaju veću ulogu među financijskim intermedijima.

Regres (engl. recourse, njem. Rückgriff, Regress);
1. pravo na povrat isplaćene svote novca od osobe koja je na to obvezana na temelju nekog pravnog odnosa. Takav odnos postoji npr. kod solidarnih sudužnika neke solidarne obveze gdje se i odnos između samih sudužnika naziva odnosom regresa. Naime, kad jedan od sudužnika u cijelosti podmiri vjerovnika, tada ima pravo da se na jednake dijelove namiri od ostalih sudužnika. Mogućnost da se jedan od sudionika regresira od ostalih na jednake dijelove postoji, jer je činidba djeljiva (djeljiva obveza).
Pravo regresa po kojem jedan od dužnika može tražiti da i drugi sudjeluju u namirenju na jednake dijelove postoji onda kad među samim solidarnim dužnicima ne postoji još i kakav drugi interni odnos. Ako je, međutim, solidarna obveza sklopljena u isključivom interesu jednog od solidarnih dužnika, kao što je to kod solidarnog jamstva gdje je svaki jamac ujedno i platac, tada je on dužan naknaditi cijelu svotu obveze sudužniku koji je namirio vjerovnika. Kriteriji za utvrđivanje udjela mogu biti određeni propisom. Tako npr. Zakon o obveznim odnosima utvrđuje takve kriterije kod solidarne odgovornosti za štetu. Udio svakog štetnika određuje se prema težini njegove krivnje i težini posljedica koje su proistekle iz njegova djelovanja. Ako se udjeli ne mogu utvrditi, na svakog štetnika otpada jednak dio, osim ako pravičnost zahtijeva drukčiju raspodjelu u konkretnom slučaju. U regresnom zahtjevu nema solidarnosti. Pravo na regres gubi se ako je dužnik ispunio obvezu koju nije bio dužan ispuniti, npr. platio je zastarjeli dug ne istaknuvši prigovor zastare.
2. Kod vrijednosnih papira označuje pravo imatelja vrijednosnog papira da od trasanta, indosanta i ostalih regresnih obveznika zahtijeva isplatu duga, npr. kod mjenice ako trasat odbije akcept ili isplatu mjenice. Da bi se sačuvalo pravo na regres, imatelj vrijednosnog papira mora obaviti protest.
3. Bez regresa (without recourse), pojam iz angloameričkog mjeničnog prava kad se trasant može osloboditi odgovornosti za isplatu. Rabi se i kod drugih vrsta ugovora kad se neke od ugovorenih strana oslobađaju odgovornosti za plaćanje; naplata se može izvršiti samo od određenih osoba ili iz određene imovine.

REGOS je državna ustanova čija je osnovna zadaća prikupljanje doprinosa za članove obveznih mirovinskih fondova te vođenje evidencije o broju i stanju osobnih mirovinskih računa u pojedinim obveznim fondovima.
Šalteri REGOS-a jedino su mjesto gdje se može izabrati obvezni mirovinski fond, a nalaze se u svim poslovnicama Financijske agencije (FINA).

Reflacija
(engl. reflation, njem. Reflation, lat. reflatus, suprotan vjetar) su mjere koje državne vlasti poduzimaju kako bi uklonile štetne posljedice deflacije.
S tim u vezi donose se mjere za smanjenje tezauracije novca, snizuju se kamate na kredite i produžava rok na koji se krediti daju kao i druge mjere za oživljavanje privredne aktivnosti.

Reeskont (engl. rediscount, njem. Rediskont, Rediskontierung) je eskontiranje već eskontnih mjenica. U okviru odobrenih eskontnih kredita poslovne banke otkupljuju (eskontiraju) mjenice od poduzeća (robne mjenice do kojih su poduzeća došla prodajom proizvoda) prije rokova njihova dospijeća. Ako su poslovnim bankama potrebna likvidna sredstva prije rokova dospijeća eskontiranih mjenica, mogu te iste mjenice reeskontirati, obično kod nacionalne emisijske banke, u okviru prethodno odobrenog reeskontnog kredita.

Recesija (engl. recession, njem. Konjunkturrückgang, Rezession) su povremena usporavanja u privrednoj aktivnosti neke zemlje praćena istovremenim pogoršanjima opće ekonomske klime (pad realnog dohotka, porast nezaposlenosti, nizak stupanj iskorištenosti proizvodnih kapaciteta...). Recesija je manje duboka i ozbiljna od depresije. Ponavlja se u razdobljima od po nekoliko godina, uobičajeno započinje u jednoj zemlji i treba joj određen broj mjeseci, odnosno godišnjih kvartala da se preseli u druge.
Tri su osnovna obilježja (three D/S) recesije: trajanje (duration) – vremenska dužina, dubina (depth) – koliko duboko zadire, difuzija (diffusion) – koliko se široko rasprostire. Potrošači na recesiju odgovaraju promjenom ponašanja u potrošnji, tj. troše pažljivije, a za konkurentnu marketinšku akciju poslovnih subjekata u vrijeme recesije neophodna je analiza navedenih obilježja.

Real (BRR) je novčana jedinica Brazila, dijeli se na 100 sentava.

Razvojna strategija (engl. development strategy, njem. Entwicklungsstrategie) je poslovna strategija s aspekta upravljanja i vođenja poznaje različite razine menedžmenta u poduzeću. Tako poznajemo opću (globalnu) strategiju na poduzetničkoj ili korporacijskoj razini koju predstavlja najviše rukovodstvo i koja rezultira izabranim konceptom strateškog razvoja, vizije poduzeća, koja obuhvaća globalne ciljeve, identificira strateška poslovna područja, sadrži globalnu financijsku projekciju razvoja i određuje ostale i neprofitne ciljeve.
Na nižoj razini nalazimo poslovne strategije što se odnose na sve tržišne segmente koji donose profit, a nalaze se u okviru samostalnih organizacijskih jedinica. Te su strategije razrađene (konkretizirane) na podlozi globalne (opće) strategije. Zadatak je menedžmenta na ovoj razini da prenese koncepciju i zadatke globalne strategije na poslovnu razinu odgovarajuće organizacijske jedinice. Treća podjela razlikuje funkcijske strategije koje služe za primjenu zadataka i ciljeva globalne i poslovne strategije unutar pojedinih funkcijskih područja. Rukovodstva tih organizacijskih dijelova odgovorna su, u okviru godišnjih planova, za izvršenje strateških planova poduzeća. To su u biti operativne strategije. Taj put uobičajen je kao i podjela nadležnosti i odgovornosti u procesima što se odnose na tehničke inovacije (inovaciju proizvoda i inovaciju tehnoloških procesa).

Razlučno pravo (njem. Absonderungsrecht) je pravo koje ovlašćuje vjerovnika u stečajnom postupku na odvojeno i prioritetno namirenje njegove tražbine osigurane tim pravom. Vjerovnici koji imaju založno pravo ili pravo na namirenje na kojoj stvari ili pravu koji su upisani u javnoj knjizi imaju pravo na odvojeno namirenje na toj stvari ili pravu prema odredbama o ovrsi.
Vjerovnici koji na nekom predmetu iz stečajne mase imaju kakvo založno pravo koje nije upisano u javnu knjigu, imaju pravo na odvojeno namirenje svoje tražbine, kamata i troškova iz vrijednosti založnoga predmeta. Položaj razlučnih vjerovnika imaju vjerovnici kojima je dužnik radi osiguranja njihove tražbine predao neku pokretnu stvar ili prenio neko pravo, vjerovnici koji imaju pravo zadržanja nekog predmeta, jer su nešto upotrijebili u korist toga predmeta, u mjeri u kojoj njihova tražbina po toj osnovi ne prelazi postojeću korist, vjerovnici koji pravo zadržavanja imaju na temelju zakona, Republika Hrvatska, jedinice lokalne samouprave i uprave te druge javne pravne osobe, ako predmet za koji postoji obveza plaćanja carine ili poreza po zakonu sliči osiguranju javnih davanja.
Vjerovnici s pravom odvojenog namirenja su stečajni vjerovnici ako im je dužnik i osobno odgovoran. Oni imaju pravo na razmjerno namirenje iz stečajne mase samo ako se odreknu odvojenog namirenja ili ako se ne uspiju odvojeno namiriti. Nekretnine na kojima postoji razlučno pravo stečajno vijeće prodaje, na prijedlog stečajnog upravitelja, uz odgovarajuću primjenu pravila ovrhe na nekretnini.
U rješenju o prodaji nekretnine stečajno vijeće je dužno odrediti da se nekretnina prodaje u stečajnom postupku. Ako je razlučni vjerovnik pokrenuo postupak ovrhe na nekretnini radi prisilnog namirenja svoje tražbine prije nego što je stečajni upravitelj predložio njezinu prodaju u stečaju, nekretnina će se prodati u ovršnom postupku koji je pokrenuo razlučni vjerovnik. Na odgovarajući se način prodaju brodovi, brodovi u izgradnji i zrakoplovi.
Stečajni upravitelj smije neposrednom pogodbom unovčiti pokretnu stvar na kojoj postoji razlučno pravo ako se ta stvar nalazi u njegovu posjedu. Stečajni upravitelj smije naplatiti ili na drugi način unovčiti tražbinu ili drugo pravo koje je dužnik ustupio radi osiguranja nekog prava. O tome je dužan obavijestiti razlučnog vjerovnika. Posebnim pravilima uređeni su zaštita vjerovnika od odugovlačenja s unovčenjem, raspodjela utrška, obračun troškova i korištenje pokretnih stvari opterećenih razlučnim pravom za stečajnu masu.
Ako stečajni upravitelj nema pravo na unovčenje pokretne stvari ili tražbine na kojima postoji razlučno pravo, vjerovnik ima pravo unovčiti stvar ili tražbinu. Na prijedlog stečajnog upravitelja, nakon što sasluša vjerovnika, stečajno vijeće može odrediti rok u kojem vjerovnik mora unovčiti predmet. Nakon proteka toga roka pravo na unovčenje stječe stečajni upravitelj.

Rating (rejting) je klasifikacija kredibiliteta izdavatelja dužničkog vrijednosnog papira. Izdaju ga specijalizirane kompanije koje se bave procjenom sposobnosti podmirivanja obveza od strane izdavatelja. Klasifikacija se izražava kombinacijom brojki i slova. AAA rejting je oznaka najviše kvalitete vrijednosnih papira, izdavatelja vrijednosnih papira ili financijske institucije. Najpoznatije svjetske agencije za procjenu kredibiliteta su Moody"s i Standar & Poor"s.

Rashodi (engl. expenses, njem. Ausgabe, Aufwendungen) su svi troškovi sadržani u prodanim učincima (proizvodima ili uslugama) kao i troškovi koji terete ukupan prihod u obračunskom razdoblju kada su nastali (troškovi razdoblja). To je ujedno i smanjenje sredstava (imovine) i povećanje obveza radi stvaranja prihoda.
Rashodi se dijele na:
1. poslovne rashode;
2. rashode od financiranja i
3. izvanredne rashode.

Rand (ZAR) je novčana jedinica Južnoafričke Republike; dijeli se na 100 centa.

Restitucija (engl. restitution, njem. Restitution) je povrat primljenoga na ime ispunjenja u uspostavi prijašnjeg stanja. U našem zakonodavstvu, osnovna dužnost ugovornih strana u slučaju ništetnosti jest povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum), i to tako da svaka od njih ima vratiti drugoj sve što je primila po osnovi takvog ugovora. Isto vrijedi i za slučaj poništenja pobojnog ugovora.
Prilikom raskida ugovora nastaje također i obveza restitucije. Ako su obje strane dužne vraćati primljeno, tada se uzajamna vraćanja obavljaju po pravilima koja vrijede za ispunjenje činidaba kod dvostranoobveznih ugovora.
Obveza vraćanja odnosi se i na koristi koje je ugovorna strana imala u međuvremenu od onoga što treba vratiti. U pravilu se te koristi vraćaju u obliku novčane naknade. Ako je objekt vraćanja novac, tada se uz glavnicu duguju i zatezne kamate, počev od dana kad je novac primljen. Uspostavu prijašnjeg stanja imamo kod naturalne restitucije kao jednog od oblika popravljanja štete.

Rentabilnost (profitabilnost) (engl. profitability, njem. Rentabilität) je uspješnost poslovanja. Poslovni uspjeh može se kvantificirati i izražavati na nekoliko načina. Ako je riječ o razlici vrijednosti prihoda i rashoda, uspjeh se izražava bilančnim dobitkom ili gubitkom, ako je riječ o razlici vrijednosti troškova i učinaka, uspjeh se izražava kalkulativnim dobitkom, a ako je posrijedi razlika vrijednosti primitaka i izdataka, tada se uspjeh izražava neto novčanim tokom. Ako se stavi u odnos tako kvantificirani izraz uspjeha poduzeća prema uloženom kapitalu, dobiva se pokazatelj rentabilnosti. Budući da se ukupni uloženi kapital sastoji od vlastitog i tuđeg kapitala, to se govori i o rentabilnosti vlastitog i tuđeg kapitala.
Pokazatelji rentabilnosti govore o tome koliki je povrat u odnosu na ulog, govore o tome u kojoj se visini ukamatio uloženi kapital u nekom razdoblju. Budući da se uspjeh ostvaruje tek preko prometa, to se onda stavljanjem u odnos kvantificiranog izraza uspjeha i prometa dobiva pokazatelj rentabilnosti prometa.

Reosigurani portfelj
(engl. reinsurance portfolio, njem. Portefeuillestruktur des Rückversicherers) je izraz dvostrukog značenja.
Jednom se odnosi na sve izvorno osigurane rizike koji su obuhvaćeni ugovorom o reosiguranju.
U drugom značenju odnosi se na portfelj obuhvaćen svim ugovorima koje je dotični reosiguravatelj zaključio sa svojim reosiguranicima.

Rambursni kredit (engl. reimbursment credit, njem. Rembourskredit, fr. rembaurs credit) je posebna vrsta akceptnog kredita što ga banke odobravaju na osnovi robnih dokumenata prenesenih na njih. Primjenjuju se pri uvozu robe iz prekomorskih zemalja, a banke ga odobravaju uvozniku dajući akcept na mjenici kojom izvozniku osiguravaju isplatu mjenice o dospijeću.
U primjeni je mnoštvo različitih slučajeva i kombinacija s drugim poslovnim i financijskim tenikama (npr. s akreditivnim poslom). Standardan slučaj rambursnog kredita može izgledati ovako: Zagrebačko poduzeće naruči robu iz Malezije, a roba će stići za mjesec, dva. Dobavljač iz Malezije hoće biti siguran da će mu roba u određenom roku biti plaćena, da bi robu mogao odaslati. On u tu svrhu izda mjenicu na iznos kupoprodaje. Kupac i prodavalac ugovore da će mjenicu prihvatiti (akceptirati) svjetski poznata banka iz Londona u koju imaju povjerenje. Zato kupac preko svoje zagrebačke banke ugovori da londonska banka akceptira mjenicu. Londonska banka izvijesti trgovca u Maleziji da će mu po nalogu zagrebačke banke, a za račun kupca iz Zagreba, akceptirati mjenicu. Trgovac iz Malezije robu otpremi i ispostavi mjenicu na ugovoreni iznos i s dogovorenim danom dospijeća i skupa s dokumentima kojima dokazuje otpremu robe dostavlja ih svojoj banci. Njegova banka proslijedi ih banci u Londonu koja kao rambursna banka akceptira mjenicu. Tako malezijski trgovac stječe jamstvo za naplatu robe o dogovorenom roku. S takvom mjenicom akceptiranom od svjetski poznate banke on može činiti mnogo što: naplatiti je odmah diskontiranjem, plaćati svojim vjerovnicima, čekati dan dospijeća i sl. Londonska banka, ovisno o ugovoru ili dostavljenom pokriću, šalje dokumente zagrebačkoj banci i tereti je za ugovorenu proviziju na akceptirani iznos. Zagrebačka banka za proviziju tereti zagrebačkog trgovca i uručuje mu dokumente kojima on o prispijeću preuzima robu. O dospijeću (obično usklađeno s pristizanjem robe) zakoniti posjednik mjenice podnosi je na isplatu londonskoj banci, ova je iskupljuje i za isplaćenu svotu tereti zagrebačku banku, a ova svog nalogodavca, zagrebačkog trgovca, koji robu napokon plaća. Prezentiran je standardni slučaj tzv. indirektnog rambursa.
Kod direktnog rambursa mjenicu akceptira banka kupca – uvoznika ili banka izvoznika. Česte su kombinacije rambursa i istovremenog eskontiranja mjenice od strane izvoznikove banke, čime mu je osigurana automatska naplata poslije isporuke robe. Postupak kod rambursnog kredita sličan je dokumentarnom (akceptnom) akreditivu.

Reosiguranje
(engl. reinsurance, njem. Rückversicherung) je zasebna djelatnost osiguranja koja se ostvaruje tako što osiguravatelj prenosi na reosiguravatelja dio rizika koji je prethodno preuzeo u osiguranje i za uzvrat plaća reosiguravatelju premiju reosiguranja (direktno reosiguranje).
Reosiguravatelj može dio rizika preuzetih od osiguravatelja dalje prenijeti na drugog reosiguravatelja (retrocesija), ovaj opet na trećeg itd. Na taj način provodi se potrebna homogenizacija i disperzija rizika koja omogućuje stabilno funkcioniranje cijelog sustava i za slučaj nastanka katastrofalnih šteta. Reosiguravateljni portfelj formira se tako da svaki od mnoštva osiguravatelja predaju u reosiguranje po nekoliko sličnih rizika. Tako se stvori kritična masa rizika dostatno da se može ostvariti ravnoteža premije i šteta. Svega nekoliko zrakoplova osiguranih kod jednog osiguravatelj slijevaju se u reosiguravateljni portfelj od više tisuća zrakoplova.
Uvjeti osiguranja i premijske stope formiraju se na osnovi iskustva tog velikog portfelja i preslikavaju se na nekoliko zrakoplova kod dotičnog osiguravatelja. Taj se proces označava kao homogenizacija rizika. U nošenju pojedinačnog rizika uz osiguravatelja sudjeluju deseci reosiguravatelja i opet deseti njihovih retrocesionara u naknadi moguće velike štete. Sudjeluje velik broj nositelja rizika. Time se postiže potrebna disperzija rizika.
Gospodarski, tehnološki i civilizacijski napredak korjenito su promijenili strukturu osiguranih rizika. Ima pojedinih osiguranih šteta koje iznose nekoliko milijardi američkih dolara. Izravnanje takvih rizika moguće je jedino na svjetskoj razini. Bez reosiguranja to ne bi bilo moguće. Bitno obilježje suvremenog reosiguranja je njegova internacionalnost.
Većina transakcija ima međunarodni karakter. Portfelj velikih profesionalnih reosiguravatelja sastavljen je od rizika iz većine zemalja. Oni raspolažu visokospecijaliziranim stručnjacima, statistikama i iskustvima za pojedine vrste rizika na svjetskoj razini. Usto što preuzimaju u pokriće velike i složene rizike reosiguravatelji pomažu osiguravateljima da oblikuju širinu pokrića i odrede premije osiguranja takvih rizika na bazi svjetskih iskustava. Reosiguranje se uspostavlja zaključivanjem ugovora. To je ugovor kojim se reosiguravatelj obvezuje obeštetiti reosiguranika za dio njegove ugovorne odgovornosti koju reosiguranik ima prema osiguranicima s osnova ugovora o osiguranju.
Da bi reosiguravatelj bio obvezan platiti štetu, prethodno mora biti ustanovljena obveza reosiguranika i šteta plaćena osiguraniku. Na ugovor o reosiguranju primjenjuju se u pravilu isti propisi koji važe i za ugovor o osiguranju. Reosiguranje utječe blagotvorno i na nacionalno gospodarstvo. Osiguraniku je svejedno je li mu šteta plaćena iz domaćih novčanih izvora ili iz inozemstva. Za nacionalno gospodarstvo bitna je razlika plaća li se šteta iz domaćih izvora ili je plaćaju inozemni reosiguravatelji. U drugom slučaju domaće gospodarstvo pretrpljenu štetu namiruje dodatnim novčanim priljevom iz inozemstva. Prvi ugovor o reosiguranju za koje se sigurno zna zaključeni su još 1370. godine. Sve do sredine XIX. stoljeća reosiguranje se provodilo na fakultativnoj osnovi od slučaja do slučaja.
Razvoj gospodarstva i djelatnosti osiguranja nametnuli su potrebu za automatskim reosiguravateljnim pokrićima – obveznim reosiguranjem. Sve do tada poslovima reosiguranja bavila su se osiguravajuća društva. Razvoj osiguranja, a osobito zaoštravanje konkurencije među osiguravajućim društvima doveli su do osnivanja društava koja su se bavila isključivo reosiguranjem – profesionalnih reosiguravatelja. Time su osiguravajuća društva dobila mogućnost da svoje rizike daju u pokriće nekome tko im nije konkurent u osiguranju. Reosiguranjem se pretežno bave profesionalni reosiguravatelji. To su društva koja primaju u pokriće rizike isključivo putem reosiguranja. Tek neznatan broj su takozvana mješovita društva koja se istovremeno bave osiguranjem i reosiguranjem. Velika profesionalna društva postižu globalnu disperziju i homogenizaciju rizika.
Prema načinu raspodjele rizika postoje ovi oblici reosiguravajuće zaštite:
1. svotno-ekscedentno reosiguranje (surplus reinsurance);
2. kvotno reosiguranje ( quota share reinsurance);
3. reosiguranje viška šteta (excess of loss reinsurance);
4. reosiguranje tehničkih rezultata (stop loss reinsurance).
Ova četiri vida reosiguravajuće zaštite mogu se podijeliti na proporcionalne i neproporcionalne vidove reosiguravajuće zaštite. Ne postoji univerzalni vid reosiguravajuće zaštite koji bi direktnog osiguravatelja (cedenta) zaštitio od svih odstupanja na području šteta koja su moguća u njegovu portfelju. Svaki vid reosiguravajuće zaštite omogućava optimalnu reosiguravajuću zaštitu samo kod nekih kretanja šteta.

Reparacije (engl. reparations, njem. Reparationen) je oblik materijalno-financijskog davanja u novcu, zlatu ili materijalnim dobrima koji je dužna zemlja pobijeđena u ratu isplatiti pobjedničkoj zemlji na ime nadoknade ratne štete. Ovaj oblik nadoknade ratne štete dugo je prisutan u međunarodnim ekonomskim odnosima, a njezin suvremeni oblik vezuje se za svršetak francusko-pruskog rata kada je na temelju Frankfurtskog ugovora, Francuska morala Pruskoj nadoknaditi ratne štete.
Nakon I. svjetskog rata centralne sile trebale su platiti reparaciju pobjedničkim zemljama Antante, a i to isto je zadesilo pobijeđene zemlje – Njemačku, Italiju i Japan – nakon II. svjetskog rata kada su naknadile ratnu štetu nekim savezničkim zemljama.

Repatrijacija kapitala (engl. repatriation of funds, njem. Repartierung) je transakcija kojom se kapital vraća u domovinu, tj. zemlju porijekla (općenito, termin repatrijacija primjenjiv je i na osobe, stvari, prava). Kada u nekoj zemlji ne postoje negativni elementi za ulazak stranog kapitala, ona svejedno može biti isključena iz konačnog izbora ako postoje i djeluju restrikcije za repatrijaciju kako zarada, tako i uloženog početnog kapitala. Pod spomenutim restrikcijama najčešće se smatraju uvedeni limiti povezani s iznosom zarade od stranog ulaganja koji može biti prenesen u inozemstvo, odnosno nemogućnost i/ili nesposobnost zemlje da osigura inozemna sredstva plaćanja potrebna za doznaku zarada u inozemstvo.
Međunarodna poduzeća trebaju odabrati strategiju raspolaganja matičnog poduzeća dividendama ostvarenim u inozemnim podružnicama. Osim poreza koji se plaća na repatrijaciju, tj. na transfer dividendi matičnom poduzeću, faktor koji bitno utječe na povrat zarade u zemlju porijekla uloženog kapitala jest i politički rizik. U zemljama visokog političkog rizika bit će izraženo htijenje matičnog poduzeća da iz podružnice u dotičnoj zemlji prenese u zemlju porijekla kapitala cjelokupnu zaradu, izuzev sredstava neophodnih za nastavak poslovnih operacija u bliskoj budućnosti.
Tamo gdje politički rizik nije naglašen, politika dividendi temeljit će se vrlo često na ponovnom investiranju, odnosno na transferu iz jedne podružnice u drugu koja za sredstvima izražava potrebu. Istraživanja pokazuju da se veća proporcija zarade vraća matičnom poduzeću od starijih podružnica (s vremenom opada potreba za investiranjem) nego što je to slučaj s kasnije osnovanim podružnicama. Međunarodna se poduzeća, na temelju analize spomenutih, kao i drugih faktora utjecaja, mogu odlučiti za strategiju prijenosa profita matičnom poduzeću u pravilnim vremenskim razmacima, odnosno za tzv. fleksibilnu strategiju kod koje se odluka o repatrijaciji sredstava i prijenosu profita donosi ovisno o faktorima koji u određenom trenutku postoje i djeluju. Posljednja strategija omogućava najsvrsishodnije korištenje sredstava u skladu s dugoročnim ciljevima međunarodnog poduzeća.

Repo poslovima naziva se zaduživanje na temelju vrijednosnih papira. Zaduživanje je moguće u nacionalnoj ili stranoj valuti ovisno o zalogu. Ako se zalažu državni i korporativni vrijednosni papiri oni mogu poslužiti kao instrument osiguranja pri dobivanju REPO kredita. Na taj način je moguće investirati dugoročno i putem REPO poslova pokrivati eventualne kratkoročne rupe u likvidnosti.

Reprogramiranje (engl. rescheduling, njem. Reprogrammierung) je postupak produljivanja roka otplate kredita. Obvezno se o tome mora postići dogovor s vjerovnikom. Poslu reprogramiranja u pravilu se pristupa onda kad je dužnik nesposoban da vrati kredit ili bi mu vraćanje kredita znatno otežalo položaj. Međutim, može se reprogram provesti i iz nekih drugih poslovnih interesa bilo davaoca bilo primaoca kredita.

Retencija (engl. retention, njem. Retention, Zurückbehaltung) je ovlast vjerovniku da dužnikovu stvar, koja se nalazi u njegovim rukama, zadrži dok mu ne bude isplaćena tražbina. Naziva se još i pravom zadržanja ili pridražaja.
Temeljna je funkcija prava zadržanja ojačanje vjerovnikova položaja. Od ovog općeg pojma prava zadržanja razlikuje se pojam prava zadržanja u našem obveznom pravu. Razlika se sastoji u tome što naše zakonodavstvo dopušta vjerovniku – retinentu, osim ovlaštenja da zadrži dužnikovu stvar, da se naplati iz njezine vrijednosti na isti način kao i založni vjerovnik.
Ovlaštenje vjerovnika da se iz zadržane stvari naplati karakteristično je za pravo zadržanja u trgovačkom, odnosno privrednom pravu. Objektom retencije mogu, u načelu, biti sve pokretne i nepokretne stvari u prometu. Ne mogu biti objektom prava zadržanja one stvari koje su iz dužnikova posjeda izišle protiv njegove volje (silom, ukradene i sl.), kao i stvari koje su vjerovniku predane na čuvanje ili na posudbu. Stvari osobne prirode, kao npr. punomoć dobivena od dužnika, druge njegove isprave, legitimacije, prepiska i sl., također ne mogu biti objektom prava zadržanja.
Tražbina vjerovniku mora biti dospjela. Iznimno vjerovnik ima pravo zadržanja i za svoju nedospjelu tražbinu ako je dužnik postao nesposoban za plaćanje (pravo zadržanja u nuždi ili nevolji). Tražbina također mora biti utuživa. Pravo zadržanja ostvaruje se vršenjem faktične vlasti na stvari i naplatom vrijednosti zadržane stvari na isti način kao i založni vjerovnik. Prije nego što pristupi ostvarenju naplate vjerovnik je dužan svoje namjere pravodobno priopćiti dužniku. Pravo zadržanja prestaje isplatom tražbine, kompenzacijom, novacijom, sjedinjenjem (confusio) i gubitkom faktične vlasti na ispravi.

Retencijska kvota (engl. retention quota, njem. Beibehaltungsquote) je iznos deviza koji preostaje nacionalnom izvozniku od ostvarenog izvoza proizvoda ili usluga kojim može slobodno raspolagati. Ostali dio ostvarenih deviza podliježe različitim ograničenjima monetarnih vlasti. Obično se iskazuje u postotku od ukupno ostvarene vrijednosti izvoza.

Retransfer (engl. retransfer, njem. Zurücknahme) je pravo stranog suugovaratelja na povrat uloženih sredstava nakon prestanka ugovora. Zakonom i/ili ugovorom se kod međunarodnih ugovora uređuju mogućnosti vraćanja uloženih stvari, odnosno novca.
Kod ugovora o ulaganju obično zemlja domaćin propisuje, ili dopušta strankama da ugovorom urede način razdruživanja i mogućnost uređenja svojih imovinskih odnosa nakon prestanka ugovornog ili statusnopravnog odnosa. Pravo retransfera uloženog kapitala ujedno je sigurnost i garancija stranom ulagaču da u slučaju prestanka ugovora, nacionalizacije i sl. neće ostati bez svog uloga.

Revalvacija (engl. revaluation, njem. Aufwertung, Revalvation) je utvrđivanje novog službenog pariteta nacionalne valute u povoljnijem odnosu prema drugim valutama.

Revolving akreditiv je akreditiv koji podrazumijeva više odvojenih korisnikovih podnošenja dokumenata banci uz više odvojenih ispunjenja akreditivne obveze tom korisniku, sve do iscrpljenja akreditivom određene najviše svote.
Gospodarska svrha revolving akreditiva postoji primjerice onda kada prodavalac i kupac ugovore više sukcesivnih isporuka robe unutar određenog razdoblja. U takvom slučaju jednostavnije je otvoriti jedan revolving akreditiv nego po jedan akreditiv za svaku pojedinu sukcesivnu isporuku. Revolving akreditiv sadrži najvišu svotu pojedinog korištenja, a najviša ukupna svota određena je ili izrijekom (pa se iz nje izračuna broj korištenja) ili naznakom broja puta koliko se najviša svota pojedinog korištenja obnavlja (pa se iz toga izračuna najviša ukupna svota).
Revolving akreditiv u pravilu podrazumijeva postojanje istovrsnih ili identičnih uvjeta (jednaki dokumenti) ispunjenja obveze za svako pojedino korištenje, ali s naznakom najkasnijeg roka podnošenja dokumenata za svako pojedino korištenje. Drugih značajnijih specifičnosti revolving akreditiv ne sadrži.

Revolving kredit (engl. revolving credit, njem. Kredit gegen automatisch verlängerbaren Kreditbrief) je sporazum po kojem kreditor stavlja određeni iznos novčanih sredstava na raspolaganje poduzeću, s tim da ih ono može koristiti u svakom trenutku u obliku kontinuiranih kratkoročnih kredita. Kredit se odobrava kao okvirni iznos.
Svako korištenje smanjuje raspoloživa sredstva, a vraćanje kredita obnavlja ih do prvotnog okvirnog iznosa. Kreditor je dužan osigurati sredstva pozajmljivača na njegov prvi poziv. Za takvo osiguranje sredstava banka zaračunava commitment fee – naknadu za otvaranje kreditne linije, a dužnik ju je obavezan plaćati i onda kada ne koristi tako odobrena sredstva.
Commitment fee obično čini od 0,5 do 1 % osiguranog iznosa. Na iznose korištene u obliku kredita dužnik plaća kamatu.

Revolving kreditna kartica je kartica s odobrenim osobnim limitom potrošnje koji predstavlja revolving, odnosno “samoobnavljajući“ kredit. Klijent sukladno svojim željama sam odlučuje o iznosu kredita koji će koristiti, o načinu te o tempu vraćanja kredita. Ako klijent ne želi troškove platiti odjednom, tada nepodmireni troškovi postaju iskorišteni dio odobrenog kredita na koji klijent plaća kamatu.
Banka kao izdavatelj kartice utvrđuje minimalni postotak iskorištenog kredita koji se mora plaćati mjesečno, na primjer 5 ili 10 posto iskorištenog kredita. Kreditna kartica se kao i debitna, može koristiti za podizanje gotovine na bankomatu te za plaćanja u trgovačko-uslužnoj mreži.

Rezident (engl. resident, njem. Einwohner, Bewohner) je fizička ili pravna osoba koju zakon određene države tretira kao domaću osobu. Kriterij za određivanje rezidenta je prostor, a ne državljanstvo. Rezidenti su dakle sve pravne i fizičke osobe sa stalnim boravkom u određenoj zemlji, bez obzira na državljanstvo. Rezidenti se zakonom precizno definiraju, te se određuju njihova prava i obveze (podliježu odredbama o deviznoj kontroli, poreznoj kontroli i ostalim oblicima regulative).

Riel (KHR) je novčana jedinica Kambodže, dijeli se na 100 sua.

Ringit (MYR) je novčana jedinica Malezije, dijeli se na 100 sena.

Risk management (engl. risk management, risk assessment, njem. Risikoverwaltung) podrazumijeva sigurnu identifikaciju i preuzimanje rizika s cilem optimalizacije osiguravateljno-tehničke i financijske stabilnosti osiguravataelja.
Značenje risk management podrazumijeva:
1. način vođenja politike rizika osiguravatelja, što u osnovi označava utvrđivanje premijskih stopa, utvrđivanje franšize za pojedine rizike, odnosno osiguranike, utvrđivanje samopridržaja osiguravatelja;
2. iznalaženje kvalitetnih reosiguravateljnih pokrića sagledavajući dovoljnost kapaciteta i solventnost reosiguravatelja;
3. preventivne aktivnosti;
4. praćenje promjena strukture rizika i šteta zbog klimatskih, brzih tehnoloških te društvenih promjena koje imaju značajan utjecaj na porast kriminala i sabotaža;
5. ulaganje sredstava, posebno različitih oblika kreditiranja, izbjegavajući rizik nenaplate potraživanja, inflacije i devalvacije.
Risk management ima široku primjenu i značenje u djelatnosti osiguranja zemalja razvijene tržišne privrede.

Rupija (engl. rupee) je novčana jedinica Indije (rupee, INR), Indonezije (rupiah, IDR), Maldiva (rufiyaa, MVR), Mauricijusa (rupee, MUR), Nepala (rupee, NPR), Pakistana (rupee, PKR), Sejšela (rupee, SCR) i Šri Lanke (rupee, LKR). Indijska rupija dijeli se na 100 pajsa.

Rubalj
(engl. rouble, njem. Rubel) je novčana jedinica Rusije (RUR), Bjelorusije (BYB) i Tadžikistana. Dijeli se na 100 kopjejki.

Royalty (njem. Lizenzgebühr);
1. izraz koji se obično rabi za naznačivanje naknade za iskorištavanje prava ustupljenog korisniku (primaocu) licencije licencijskim ugovorom, koju taj korisnik plaća davaocu licencije. Ova naknada može se ugovoriti na više načina. Među uobičajene načine određivanja te naknade valja uvrstiti naknadu u jednoj (fiksnoj) svoti ili u zavisnosti od broja proizvedenih jedinica ili cijene pojedine proizvedene jedinice. Kad se naknada ugovara u zavisnosti od broja ili cijene jedinice proizvedene uz korištenje ustupljenog prava, onda se ona može ugovoriti kao određena svota za svaku proizvedenu jedinicu ili u postotku od cijene proizvedene jedinice ili u postotku od cijene prodane jedinice. Svaki od ovih načina određivanja naknade ima prednosti i nedostataka. Dok je jedna krajnost ugovaranje fiksne naknade – pri čemu davalac licencije ne snosi nikakve rizike u vezi s poslovanjem primaoca licencije – druga je krajnost ugovaranje naknade u postotku od cijene prodane jedinice - pri čemu davalac zajedno s primaocem snosi ne samo rizik proizvodnje već i komercijalne uspješnosti primaoca. Onda kad se naknada ugovara u zavisnosti od broja proizvedenih ili prodanih proizvoda, često je ugovaranje minimalne proizvodnje ili prodaje odnosno naknade, čime davaoci licencije žele otkloniti rizik proizvodne ili komercijalne uspješnosti primaoca licencije;
2. hrvatski izraz tantijema rabi se u značenju royalty, ali i u značenju naknade koja se daje autorima od prihoda stečenih izvođenja autorskih djela

ROS (akr. od engl. return on sales), povrat od prometa, pokazatelj rentabilnosti prometa. Dobiva se tako da se u brojniku koristi neka od veličina koje odražavaju povrat (neto dobitak, bruto dobitak, neto ili bruto dobitak uvećan za iznos plaćenih kamata) i podijeli s vrijednošću ukupnog prometa te se pomnoži sa 100. Ako se u brojniku povrat iskazuje veličinom novčanog toka, tada se pokazatelj označava sa CFROS.

ROL (engl. rate on line) označava jedan od načina određivanja premije u reosiguranju viška šteta. Premije se određuju u postotku od limita ugovora, a ne od ostvarene premije reosiguranika.
Rabi se u pokrićima katastrofa s visokim pridržajem, kad je vjerojatnost da će se rizik ostvariti vrlo malena, ali ako se ostvari, štete mogu biti katastrofalne.

Rok (engl. term, njem. Frist, Termin);
1. uzgredna odredba dodana pravnom poslu kojom se učinak pravnog posla ograničuje vremenom, što znači da učinak pravnog posla nastaje tek od određenog vremena, ili pak traje do određenog vremena. Stoga razlikujemo početne rokove (dies a quo) od završnih rokova (dies ad quem). Početni rokovi slični su suspenzivnim uvjetima jer se učinak odgađa, a završni rokovi slični su rezolutivnim uvjetima jer učinak pravnog posla prestaje nastupom roka. Ipak, postoji bitna razlika između uvjeta i roka: kod uvjeta mora postojati neizvjesnost hoće li se uvjet ispuniti ili izjaloviti, dok kod roka nema neizvjesnosti jer se zna da će učinak nastupiti odnosno prestati u određeno vrijeme;
2. određeno vrijeme u kome se neka procesna radnja može poduzeti, odnosno prije čijeg se isteka ne može poduzeti.
Rok je zakonski ako je njegovo trajanje određeno zakonom, a sudski ako njegovo trajanje, u granicama određenim zakonom, određuje sud. Zakonski rokovi su neproduživi, dok se sudski u pravilu mogu produžiti. Subjektivni rokovi su oni čiji početak zavisi od saznanja osobe koja radnju treba poduzeti za okolnost koja je bitna za njihovo računanje, ili od stjecanja mogućnosti da ta osoba poduzme procesnu radnju. Objektivni rokovi računaju se od nastupanja bitne okolnosti nezavisno od toga je li i kada osoba koja radnju treba poduzeti za nju saznala. Prekluzivni (peremptorni) su oni rokovi protekom kojih prestaje pravo na poduzimanje određene radnje. Takvi su u pravilu zakonski rokovi. Instruktivni ili monitorni su oni rokovi protekom kojih ne prestaje pravo na poduzimanje radnje na koju se odnose. Dilatorni su oni rokovi prije isteka kojih se određena radnja ne može poduzeti. .
Rokovi se računaju po jedinicama određenih punim danima, od pola noći do pola noći (computatio civilis), a ne od trenutka do trenutka, na sate i minute (computatio maturalis). Oni se računaju na dane, mjesece i godine. Ako je rok određen na dane, u rok se ne računa dan kada je dostava ili priopćenje izvršeno, odnosno dan u koji pada događaj od koga treba računati trajanje roka, već se za početak roka uzima prvi idući dan.
Rokovi određeni na mjesece, odnosno na godine, završavaju se protekom onog dana posljednjeg mjeseca, odnosno godine, koji po svome broju odgovara danu kada je rok otpočeo. Ako nema tog dana u posljednjem mjesecu, rok se završava posljednjeg dana toga mjeseca. Ako posljednji dan roka pada na državni blagdan u koji se ne radi, ili u nedjelju ili u neki drugi dan kad sud ne radi rok istječe tek protekom prvog idućeg radnog dana. Smatra se u pravilu da je radnja obavljena u roku ako je, prije nego što taj rok istekne, podnesak kojim se radnja poduzima predan nadležnom sudu.

ROI (akr. od engl. return on investment) je povrat od uloženog ukupnog kapitala, pokazatelj rentabilnosti odnosno profitabilnosti uloženog kapitala ili investicije. Dobiva se tako da se u brojniku koristi neka od veličina koje odražavaju povrat (neto dobitak, bruto dobitak, neto ili bruto dobitak uvećan za iznos plaćenih kamata) i podijeli s vrijednošću ukupnog kapitala te se pomnoži sa 100. Ako se u brojniku povrat iskazuje veličinom novčanog toka, tada se pokazatelj označava sa CFROI.

ROE (akr. od engl. return on equity) je povrat od uloženog vlastitog kapitala, pokazatelj rentabilnosti odnosno profitabilnosti vlastitog kapitala. Dobiva se tako da se u brojniku koristi neka od veličina koje odražavaju povrat (neto dobitak, bruto dobitak, neto ili bruto dobitak uvećan za iznos plaćenih kamata) i podijeli s vrijednošću vlastitog kapitala te se pomnoži sa 100. Ako se u brojniku povrat iskazuje veličinom novčanog toka, tada se pokazatelj označava sa CFROE.

ROCE (akr. od engl. return on capital employed) je povrat od ukupnog angažiranog kapitala; rentabilnost odnosno profitabilnost ukupno angažiranog kapitala.

Robni kredit (engl. merchandise credit, njem. Warenkredit) je uzimanje kredita u inozemstvu za uvoz robe i usluga i davanje kredita za izvoz robe i usluga. Kreditor odobrava zajmotražiocu novčani – financijski kredit radi financiranja kupnje robe i plaćanja usluga, pri čemu je ugovorom o kreditu određena namjena korištenja kredita.
Robni je kredit stoga zapravo financijski kredit s namjenom, za razliku od čistog financijskog kredita kod kojeg se ne određuje namjena i debitor ga koristi prema vlastitoj volji. U praksi robne kredite odobravaju banke i specijalizirane organizacije za financiranje izvoza kupcima u inozemstvu (uvoznicima) uz uvjet da kupac kupi robu u zemlji kreditora ili od kreditorova komitenta, čija se prodaja na inozemnom tržištu ovako financijski podupire.
Svaki je kredit važan element konkurentnosti na međunarodnom tržištu, a robni kredit naročito jer omogućava lakše pridobivanje kupaca. Ponekad se uz ovakvo kreditiranje prodaje i roba slabije kvalitete. Izvozniku je povoljno što su financijsko-kreditni i komercijalni dio posla odvojeni. Poslovne banke ili institucije za financiranje izvoza odobravaju kredit inozemnom kupcu, izvoznik isporučuje robu i naplaćuje se odmah iz odobrenog kredita kod svoje banke i u svojoj zemlji. Za izvoznika je robni kredit ravan gotovinskoj naplati.
Poznate su dvije podvarijante robnih kredita, tzv. buyers krediti i krediti banke izvoznika banci kupca – bank-to-bank krediti. Kod buyers kredita banka kreditira izravno inozemnog kupca, a kod bank-to-bank kredita izvoznikova banka kreditira banku kupca, s tim da se iz tako odobrenog kredita financiraju kupčeve nabave u zemlji kreditora. Obje su vrste izravno kreditiranje inozemstva. Za izvoznika je ovakvo kreditiranje povoljnije od klasičnih kredita dobavljača (komercijalnog kredita) jer ga rješava problema financijskih i pravnih aranžmana, rizika naplate, prigovora iz osnovnog posla i potrebe osiguranja kadrova koji bi imali znanja i iskustva na području međunarodnog financiranja. Sve to preuzima banka.
Naše banke mogu korisnicima u inozemstvu davati robne i financijske kredite radi izvoza robe i usluga. Za te svrhe banke mogu zaključivati i posebne dugoročne, odnosno srednjoročne robne kredite na temelju okvirnih ugovora ili ugovora o kreditnoj liniji. Naši izvoznici, međutim, tek povremeno imaju ovakvu području svojih banaka, a najveći dio kredita odobrenih inozemstvu jesu krediti dobavljača, tj. samih izvoznika.
Sve dok se raspoložive devize koriste za uvoz ili za otplatu ranije korištenih kredita, iluzorno je očekivati veće kreditiranje inozemstva od strane naših banaka i širu primjenu robnih kredita. Vrlo se često pod robnim kreditom i u domaćem i u međunarodnom prometu podrazumijeva svaka isporuka robe uz odgođeno plaćanje, što je zapravo slučaj komercijalnog–trgovačkog kredita ili kredita dobavljača.

ROA (akr. od engl. return on assets) predstavlja povrat od uložene imovine, pokazatelj rentabilnosti odnosno profitabilnosti imovine. Dobiva se tako da se u brojniku koristi neka od veličina koje odražavaju povrat (neto dobitak, bruto dobitak, neto ili bruto dobitak uvećan za iznos plaćenih kamata) i podijeli s vrijednošću ukupne imovine (često se koristi prosječna vrijednost imovine, a ponekad i vrijednost imovine iskazane na dan
31. 12. odnosne godine) te se pomnoži sa 100. Ako se u brojniku povrat iskazuje veličinom novčanog toka, tada se pokazatelj označava sa CFROA.

Rizik kamatne stope (engl. interest rate risk, njem. Zinssatzrisiko) je opasnost od neočekivane promjene vrijednosti duga zbog promjene vrijednosti nominalnih kamatnih stopa. Ovisi o sredstvima u portfelju i njihovoj raznolikosti ili neraznolikosti.
Izbjegava se usklađivanjem dospijeća sredstava i obveza, te ugovaranjem promjenjivih kamatnih stopa. Iako npr. obveznice i većina povlaštenih, preferencijalnih dionica u terminima do dospijeća osiguravaju vlasniku fiksni prihod, bilo u obliku kamate kod obveznica ili fiksnog iznosa dividende kod dionica, vrijednost samog vrijednosnog papira mijenja se zbog dugoročne kamatne stope.
O riziku kamatne stope trebaju voditi računa individualni i institucionalni investitori, pa tako i osiguravateljne institucije prilikom ulaganja, odnosno plasmana sredstava na financijskom tržištu.

Rizik insolventnosti (engl. insolvency risk) je najčešći rizik koji se uz rizik stečaja osigurava u osiguranju kredita od komercijalnih rizika. Kod osiguranja od nekomercijalnih rizika rizik insolventnosti ima manju važnost. Ukoliko dužnik nije u mogućnosti izmiriti svoje obveze prema vjerovniku u određeno vrijeme, osiguravatelj će u određenim uvjetima namiriti dužnikovu obvezu, s tim da osiguranik (vjerovnik) nakon što mu je odšteta isplaćena pisanom ispravom prenosi na osiguravatelja sva prava koja ima prema dužniku ili njegovu nasljedniku u visini isplaćene odštete.
Insolventnost je osnovni razlog eventualnog provođenja stečajnog postupka poduzeća. Rizik insolventnosti u osiguranju potraživanja od nekomercijalnih rizika javlja se kada dužnik ne plati dug u roku od šest mjeseci, ako je dužnik država ili vladina organizacija, odnosno fizička osoba za čije plaćanje garantira država ili vladina organizacija. Javlja se i onda kada zbog prirodnih katastrofalnih događaja u dužnikovoj zemlji dužnik zbog manjka sredstava plaćanja nije u stanju izvršiti svoju obvezu plaćanja.

Rizik (engl. risk, njem. Risiko, Wagnis), mogućnost materijalnog i/ili nematerijalnog gubitka. Pojam rizika u širem značenju označava i pojam opasnosti. U osiguranju pojam rizika podrazumijeva osigurani rizik od određenih mogućih opasnosti, npr. požar, nezgoda i sl.
Osiguravatelj uvjetima osiguranja ili ugovorom o osiguranju utvrđuje
1. koje rizike pokriva određenim standardnim osiguranjem,
2. koji rizici se preuzimaju uz određene povećane premijske stope (npr. uvećani rizici),
3. za koje rizike ograničava osiguranu svotu do određenog iznosa,
4. kod kojih rizika pojedinom odredbom ograničava širinu pokrića, npr. vremenski,
5. koji su rizici isključeni npr. ratni rizici.
O preuzetim rizicima osiguravatelji vode statistiku rizika. Na statističkim podacima i primjenom teorije rizika osiguravatelji temelje poslovnu politiku. Osiguravatelji imaju mogućnost rizika prihvatiti u osiguranje ili odbiti (izuzetak su obvezna osiguranja od odgovornosti). Kod prihvata ili odbijanja rizika cilj je održavanje tehničke (odnos premija i šteta) i financijske (solventnost) stabilnosti osiguravatelja, odnosno optimiranje preuzetih rizika.

Rizični kapital
(engl. venture capital, risk capital, njem. Spekulationskapital) su sredstva uložena u posao koji ima visok stupanj rizika.
U širem smislu to je svako ulaganje u privredi, budući da u principu privreda ne može podruštviti rizik ulaganja, koji je inače neizbježan pratilac svakog ulaganja.